Blowin' In The Wind

Dan je krenuo lagano ne zureci ka noci za koju se znalo da ce naglo postati ogromna grudva sačinjena od alkohola, droge, cigara i posljedica koje ovo trojstvo nosi. Probe su malo ubrzale vrjeme ali i podigle zelju za sto vecim kolicinama cuge jer je droga jos uvjek bila upitna. Nije bilo upitno to da li cu je uzeti nego da li cu je uopste naci. Sreca me posluzila, a njeno ime je bilo Amila.

Zatrazila je “medvjedju” uslugu od konobara Masha i preko njega nabavila par eksera.

Volim eksere, njihovu moc spustanja praga senzibilnosti. Nije sa njima bilo nekog tripa, ne uopste, bile su samo emocije koje su prstale na sve strane, trip je bio taj da nisi znao koje ce emocije doci do izrazaja najvise. Prije nego sam dosao do djela noci koji je bio rezervisan za totalno hedonisticko konzumiranje narkotika morao sam se dobro naliti. Moje finansije nisu dopustale da se razbijam alkoholom na party-u. Ono sto je pomoglo mom opijanju bio je dernek kod Amiline prijateljice koja je u vecini promjenila moj prvi utisak nje sa dobrog na losiji, ne mnogo losiji ali dovoljno da me navede na odredjeno razmisljanje. Od velike pomoci je bio in Sinisa decko kog sam upoznao prije par dana i koji je imao dosta alkohola u frizderu koji mu nije bio potreban. Na derneku sam picio po alkoholu divljacki mislim da se u odredjenim trenucima Amila stidila mene zbog toga, ali to je vec bio njen problem. Moj primarni hedonisticki instikt i zakon mi je nalagao da na party ni pod koju cjenu ne idem ako nisam dovoljno pjan, a ako ne bih otisao to bi bilo bacanje novca. Na derneku su bili neki njihovi prijatelji koji su me nakon deset minuta posjetili na pjesmu “Stuck in the middle with you” posebno na onaj dio “clowns to the left of me jokers to the right, here i am stuck in the middle with you”. Pokusao sam da ih smaram vicevima koji su uglavnom samo meni smejsni, mislim da mi je jednim djelom i uspjelo.Ono sto mi je diglo te ljude u ocima jeste prihvatanje zajebancije . Nakon par sati spicili smo u “Mash” da pokupimo eksere. U medjuvremenu Elvir je javio da ima nekih dodatnih afrodizijaka koji ce pospjesiti rad i ucinak eksera. Otisli smo do njega da podjelimo eksere i uzmemo nesto od onoga sto je imao. Bio je to “Fast” srednje kvalitete koji je bio taman toliko dobar da podigne razinu eksera za maksimalno dva stupnja. Upocetku je izgledalo kao da eks nije produbio emocije nego samo “rascistio moj vid”, medjutim pravi efekat se sa vidom pomjesao za par sati. Primjetio sam to kada sam nekontrolisano poceo da plesem plesom koji ni sam ne znam ponoviti. Bila je to neka vrsta mog hipi-ritualnog plesa. Emocije su navirale, i ne samo emocije nego i zelja da ih kazem Amili. Sacekao sam odredjen trenutak njene party ekstaze koja je jasno govorila da ce da skine masku, kaze ono sto stvarno misli, te da nakon par sati zaboravi da sam joj ista uopste govorio i da je ona meni ista govorila. Sto mi je odgovaralo u potpunosti. Moji psiho testovi  nisu mogli prihvatiti cinjenicu sjecanje na takvu "romantiku" i izliv emocija, bar ne još i ne trenutno sa njom koja je kako kaze totalno operisana od toga. Kada je dosao trenutak ekstaze pao je jak energetski zagrljaj i rjeci “nedostajala si mi zadnnjih par dana” i odgovor “i ti meni takodje” nakon toga je uslijedilo ljubljenje koje je u tom trenutku ekstaze ekstazija bilo jace od seksualog svrsavanja, mislim da se bar meni tako cinilo . Bilo je njezno i strastveno a opet ludjacki psihodelicno i nekonvencionalno za uobicajeo standardizovano cmakanje sirokih narodnih masa koje su bile svuda oko mene. Nakon nekog vremena udarila me spica koju nisam ocekivao, eks je poceo da utjece i na negativne emocije sa jedne strane me to dizalo ali sa druge me spustalo poceo sam da u divljackom kretanju moga uma i tjela, koje je pratilo vise svoju muziku nego muziku DJ-a , stvaram sumnju u iskrenost svih rjeci  koje sam cuo u zadnjih par sati. Postajao sam paranoican pratio sam pokrete svih  oko nas. U tom trenutku svi su je zeljeli a ona nit se opirala nit se davala sto mi je jos vise natezalo zivce. Bio sam na ivici pucanja kao nategnuta zica na gitari koja samo ceka pogresan i malo jaci trzaj prstiju da odapne i udari onoga u cijim je rukama. Mislim da je tada svirao Sachez (ako se ne varam bilo je negdje oko pola 4 eventulano 4 detaljnije informacije o pocetku se mogu naci na ostalim siteovima pa se ja ne bih pretjerao peglao oko toga), kog licno nisam registrovao, ali koji je svirao iznimno dobro. Bar tako kazu svjesni sudionici i pozavaoci elektronske muzike. Ono sto ja mogu da kazem o muzici koja je lupala po bubnjicima mojih usiju je da je bila dobra cak stavise odlicna . Poceo sam ludjacki da ispjam Elvirovu pivu (ili je bilo nesto drugo) kako bih ubio vec spomenuto stanje. Otisao sam do WC-a da se umijem i malo dozovem. . Otrgao sam se od zivotinjskih primitivih  poriva i izvrsio misiju dozivanja samog sebe u svjet koji je bio i hodio po samoj ivici svjesnosti. Moje omiljeno stanje. Kada sam se vratio krenuo sam da zapalim pobjednicku cigaretu, dok sam je vadio necija ruka me je tapsala po ramenu, bio je to jedan od onih sminkerskih freekova koji su opsjedali svakodevnicu, urbani seljak sa mislima toliko primitivnim i pokretima tako traljavim i isprofilisanim  da mi se sam pogled na njega smucio. Jedan od onih koji ce se diciti lancem oko vrata, mobitelom i kljucevima od ne postojeceg auta. Prezirao sam ih i uvjek cu, oni su ono sto se moze nazvati dnom drustvene ljestvice konstruktivnog i intelektualnog razmisljanja.

Trazio je cigaretu koju sam mu sa prezirom dao, nije mi bilo zao cigare bilo mi je zao sto ce otici u ruke nekoga ko nece znati uzivati u njoj. Ali dao sam mu je kako bi ga skinuo sa vrata, problem je bio u tome sto je ovo izazvalo suprotan ucinak. Poceo je da davi sa klasicnom alkoholnom pricom koja je postala toliko standardizovana da sam mogao znati njegove rjeci i prije nego ih je izgovarao.

Otpilio sam ga govoreci mu da mi je to smorno slusati, medjutim nakon odredjenog vremena kada sam uzeo da zapalim novu cigaretu on se “udostojio” da mi zatrazi jos jednu koju sam mu naravno opet dao. Ovaj put je vec poceo debelo da mi izvlaci zivce, poceo je da me dira po kosi kao kakav faget, opomenuo sam ga par puta na sto je njegov prijatelj reagovao tako sto je poceo da mi objasnjava kako je doticni pjan pa nije dobar, za sta je mene bolio spolni organ.

Treca cigareta je opet bila popracena njegovim zahtjevom za novom cigaretom (koju sam mu opet dao ni sam ne za zasto) i pitanjem “da li je ona sa tobom” pokazujuci na Amilu na sta sam naravski odgovorio potvrdno. Blago me je odgurnuo i prisao joj sa rjecima “jebote kako si ti dobra” i slicnim sranjima, koje ona usput nije ni cula, u glavi mi je sjevala recenica “one took over the line” , na sta sam ja popizdio i otjerao ga odatle . Pokusao je da protestuje ali kada se bolje zagledao u moje oci te primjetio ludjacki pogled koji je zracio iz njih otisao je. Amila je pokusala da ispita situaciju ali sam je prekinuo u toj nakani tako sto sam otisao da zapalim cigaretu za sankom i izbijem bjes iz sebe sto mi naravno nije polazilo za rukom. Krenuo sam ka podiju i na putu do njega zapazim gdina “jarane možel cigara” u VIP loži kako se diči nekoj, meni se čini, maloljetnici svojom propusnicom šampanjcem i vocem koje propusnica nosi sa sobom. Odjednom je prema mei uputio pogled koji je govorio “sad si na mom terenu bjezi odavde” sto mi je bilo zadovoljstvo procitati jer je moj poriv za izivljavannjem i maltretiranjem u istom trenu i kulminirao ali i nasao svoj ispusni ventil. Uskocio sam u VIP lozu sjeo pored njega i poceo ga verbalno maltretirati svakom mogucom gadosti koja mi je padala na pamet usto se posluzjuci svime sto se nalazilo ispred mene. Strah u ocima urbaong je rastao i kulminirao kada sam mu poceo pricati o nozevima anatomiji i ubodima koji su najbolniji i koji nanose smrtne povrede koje su prvo popracene sa par sati agonije. Decko je naglo ustao proletio kraj mene sa izlikom da ide prema wc-u ostavljajuci maloljetnicu da me sa cudjenjem gleda. Nakon sto sam sa bananom i narandžom sisao na podij bio sam popracen pogledima vecine ljudi. Elvir i Amila su reagovali pokazujuci mi citav niz emocija i misljenja mislim da je osnova njihovih misli bila “super si ,lud si ali se makni malo od nas kvaris impresije nas u ocima drugih ljudi”, to mi je bilo ok nisam od njih ni ocekivao da krenu mojim stopama .Kada sam to pojeo organizam je trazio jos tako da sam narednih pola sata odlazio do stola onog “zali boze prostora koji zauzima” decka i pustosio pladanj sa vocem i kikirikijem kog sam naknadno primjetio.

U tim trenutcima sam dosao do svoje definicije Gonzo pisanja koja se sastojala od sveg onog mjesanja fikcije i novinarstva, knjizevnosti i novinarstva, prozivljavanja napisanog, Hunterovih koristenja stimulansa ludila nasilja i ostalog ali se takodje sastoji i od onoga moga a to je da se uvjek treba govoriti i raditi ono sto se u datim trenutcima nalazi u glavi jer ono sto je u glavi gonzo pisca je uvjek mogo zanimljivije od onoga sto se nalazi van njegove glave. Bilo je otprilike sest sati kada smo napustili prostor "Dom mladih" u kom se odrzavao party za koji sa svim raspolozivim sredstvima mogu reci da je prosao mnogo bolje nego sam se ja nadao. Jutro je proslavljeno sa jos par cigara i kojom casicom alkoholnog razgovora u kom sam ja poceo da padam u carstvo iluzija popularno nazvanih snovi.

Istraživajući Vehabijski (selefijski kako nađoh na jednoj stranici) pokret, njihova kretanja i radnje sve sam više imao dojam da čitam knjigu Dr Hunter.S.Thompsona Anđeli Pakla (Hells Angels).
Razlika je što anđeli  (kada govorim o anđelima govorim o njihovim kretanjima 60-ih i 70-ih godina) jašu na velikim mehaničkim zvjerima i redovno se opijaju i derneče dok vehabije jašu na primitivnim i zaostalim uvjerenjima i pogršnom tumačenju ISLAMA. I naravno još jedna razlika je i u činjenici da su anđeli proganjali djevojke kako bi se seksualno zadovoljili dok ih vehabije proganjaju kako bi ih izubijali na mrtvo ime.
Kada se pojavio film "Divljak" sa Marlon Brandom u naslovnoj ulozi koji govori o bandi bikera koji zaposjednu grad u americi je vladalo mišljenje da se to nikada ne bi moglo desitii ali nedugo zatim se pojavljuju Anđeli Pakla koji to mišljenje obaraju. To je ista stvar koja se desila sa vehabijama u tolerantoj lijepoj i gizdavoj zemlji BiH. Ono što je jako bitno spomenuti je da američka policija redovno hapsila i teško kažnjavala sve pripadnike Hells Angelsa, kažnjavali su ih i za najmanje sitnice pa čak su išli i do te mjere da su izmišljali zakone kojim bi ih mogli kazniti što je suprotno od onoga što naša policija radi.
Kako je moguće da se ne poduzima ništa  po pitanju vehabija i krivičnih djela koja čine iako se rade na oči svih nas pa i policije nam dične. Kako smo dopustili da jedan takav ekstremistički pokret uspije ući u sve pore našeg društva. Ono što se desilo za vrjeme Queer festa je samo jedan u nizu primitivnih ispada vehabija oko kog se digla prašina samo zato što se desio za vrjeme jednog festivala koji je digao prašinu i dobro došao predizbornim kampanjama.
Ako se osvrnemo na prethodne događaje vidjet ćemo da ima i mnogo gorih stvari nego od ovoga javnog ispada. Prisjetimo se Barčića, BH Sonny Bargera, koji je , hajmo reći, skoro pa zaposjeo Kalesiju. Njegovi sljedbenici (vehabije) su unjelitoliki strah među tamošnje stanovništvo da se naro, posebno žene, boje izaći  na ulicu poslije prvog mraka, nesmiju slušati muziku pa čak nesmiju ni djecu pustiti da se slobodno igraju na ulici. Sjetimo se "Vjerske polivije" u Sarajevu i Zenici koja je kamenovala parove zato što se grle i drže za ruku na ulici, sjetimo se kamenovan i proganjanja djevojaka u Zenici koje su se sunčale na obali rjek, proganjanja djevojaka koje nisu obučene onako kako vehabije propisuju. Sve je ovo još ništa gori primjeri tek slijede. Jedan od meni jako zanimljivih događaja je i onaj u zavidovićima gdje je vehabija klještima u štali sopstvenom djetetu čupao zube. Imamo i slučaj vehabije koji je zaklao majku zato što nije klanjala namaz kada joj je on rekao. Moram spomenuti i onaj kada otac nije mogao da prepozna rođenu kćerku (umro je na licu mjesta kada je vidjeo šta je jedan veliki vjernik učinio od svoje žene njegove kćerke) koju je muž vehabija toliko mlatio da joj je lice poprimilo svku boju osim prirodne boje njenog tena. Sjetite se Barčićevih rječi koji kaže da on poštuje samo božiji zakon i zato ne poštuje saobraćajne znakove jer su to šejtanska posla ( nije mi samo jasno zašto  ne vozi kamilu po gradu a ne auto), samim tim on ugrožava svakog pješaka koji mu se nađe na putu .Dopustili smo čak da nas ti ekstremisti tjeraju sa izletišta (Veliko polje -Igman) na koja smo godinama išli i družili se. Dopuštamo im da preuzimaju vjerske objekte, škole i način edukacije. Ovo su samo od nekih primjera šta naši Anđeli Pakla rade.
Ne vidim razloga da vam ja pišem neku završnu  misao ili poruku sve je već rečeno njihova djela govore dovoljno. Vi dobro razmislite o ovome i razmislite hoćete li ostati pri onoj bosanskoj "šuti i trpi"
P.S
Namjerno sam ponavljao prisjetimo se i sjetite se jer većina ljudi nije ni obraćala pažnju na sve ono što se oko nas dešavalo.

U svakodnevnim razgovorima sa bliskim ljudima koji me okružuju, i ljudima koje usput upoznam shvatio sam koliko se ljudi bave glupostima i čine gluposti. Uzmimo za primjer dečka kojeg sam upoznao prije par večeri koji kaže kako je on ispunio svoju glasačku dužnost na prošlim izborima i glasao za nekog igrača želje koji je obećao posaditi travu na stadionu i to je i učinio (on je trenutno na mjestu poslanika koliko ja znam). Mnogi će reći da ali to je bio njegov cilj, to je njega zadovoljilo itd...
Sve bi to bilo u redu da tu ne nastaje problem. Problem koji je u našem narodu. Svi gledamo samo male stvari i stvari koje u suštini pomaže nekolicini ljudi. I stvari koje su zanemarive u odnosu na veće probleme. Mislim ok posaditi će se trava na stadionu a to što na 300 m od stadiona nema policajca dok budaletine divljaju skuterima po Vilsonovom šetalištu u vrijeme zabrane i ugrožavaju živote ljudi, narkomani koji se satiru od igala a i oni što idu "rušenjem klupa protiv droge".
A sada ću da se dotaknem onoga što me strašno pere kod našeg naroda, a to je vječito zadiranje u da se tako izrazim tuđu privatnost i naslađivanje nečijim problemima.
Moji roditelji i rodbina kao i mnogi drug gledaju redovno emisije kao što su "Slučajevi-x" "Istraga" "Preljubnici","Sve za ljubav" i ostale emisije sličnog karaktera. I primjetio sam blago olakšanje u njihovim očima.
Počeo sam poslije da posmatram i razgovaram sa ljudima koji prate tu vrstu programa i zaključio da svi oni prate te emisije iz istog razloga, a to je da bi se osjećali bolje jer vide da ima neko i sa gorom situacijom od naše.
Ono što me još jako nervira je to da većina ljudi uopšte ne obraća pažnju na svoje probleme i zatomljava zaboravljajući onu staru izreku "prvo pometi ispred svojih a poslije ispred tuđih vrata".    
Većina njih će se baviti tuđim problemima i prepričavati ih u različitim verzijama dok će njihovi da ostanu ispod otirača.
Sve u svemu došao sam do zaključka da se ljudi bave glupostima (bar većina).

Sagledavajući realno situaciju u Sarajevu (navodno kulturnom, mancipovanom, multietničkom gradu sa dugom tradicijom "tolerancije" i "rock škole") sve više želim da odem odavde.
Najbolje bi bilo da svi oni koji normalni koji su na ivici nenormalnosti i ludila napuste ovajgrad i odu negdje drugo mozgom za duševnim zadovoljstvom. Sagledavajući kompletnu situaciju oko mene, posebno na fakultetu (FPN) zapitam sebe "šta ja radim ovdje ? " "ovo nije mjesto za mene".
Kakva smo mi to zemlja u kojoj svi glume bogove nasilnike i to što je najgore psihičke a ne fizičke.
Što se mene tiče mogu me udarati ali ne želim da mi iko vrijeđa inteligenciju. Molim te lijepo nagovoriti studente da ne upisuju ljetnu školu sa obećanjem da će se moći prenijeti dva predmeta i još da će biti septembarski rokovi, pa onda smanjiti na jedan za prenijeti  i na kraju ne dati ništa ni rokove ni prenos predmeta. Ako to nije nasilje nad ljudskom psihom onda ja ne mogu da razlučim šta je.  Mislim nije mi čudo to što me razne partije i političari bombarduju raznim obećanjima, to je moderno  i  svugdje je tako (nije baš ekstremno kao ovdje i još u ponekoj zemlji ali eto). Nikada se mi nećemo odmaći od balkanštine. Uvijek će ovdje da budu nasilnici samo što će da se dijele u dvije grupe psihički i fizički. Psihički su profesori, nastavnici, dekani, direktori i njima slični a drugi su svi ovi šalabajzeri koji hoće da mlate sve one koji imalo odudaraju od osnovnih principa balkana. Što je najgore čak imamo i ove najnovije nasilnike "dva u jednom ".
Imamo one koji napadaju i tuku novinare pa i one koji tuku sve one koji nisu vjerski ekstremni kao i oni, pa i one nastavnike koji još uvijek znaju po kojje djete mlatnuti na nastavi (kao da djetetu nije dosta što ga mlati sa metodama i programom učenja od prije 30 godina). Mislim da bi bilo najbolje, bar za mene, da se odselim u Indiju i tamo sadim i pušim marijuanu i kada budem imao dovoljno da prodam i nešto zaradim preseliti se u Amsterdam i polahko krenuti u zadovoljavanje mojih kulturno umjetničkih potreba po čitavom normalnom svijetu. Mogao  bih se i priključiti Švedskom programu urbanizacije sjevernih djelova države, ponijeti mnoštvo knjiga i sam sebe edukovati. Jer bolje mi je biti bez diplome našeg fakulteta a barem do određene mjere miran nego sa diplomom a udaren i psihički obezglavljen. Pa bože moj ako drugi kao ja počnu da slijede moj primjer tako i bolje za nasilnike. Moći će jedni druge da zlostavljaju i na sred gradskih okupljališta da se mlate i bratime te da igraju igre tipa "kamena sa ramena" "klisa" mogu čak i koride da održavaju na Grbavici ili Koševu.
A ja ja ću biti negdje gdje ću moći sam da se zlostavljam kada mi bude ćejf.
Bolje mi je živjeti i jadnim životom sa samo jednom osobom koja me razumije u nekoj zabiti i iole normalnoj nedođiji gdje nikog neznam nego u mjestu gdje sve znam i gdje me svi zlostavljaju.

U svakodnevnom istraživanju i informisanju posljednjih dana ono što me najviše zanima je sva ova zavrzlama i farsa oko Queer festai I prvo što mi zaplijeni pažnju jutros su plakati koji ako se nevaram nose parolu "SMRT PEDERIMA". U jednome određenom djelu dana u moje ruke dođe i Avaz koji inače koristim za malo smijeha i ubijanje vremena. Kada sam ga prelistao debelo  mi se uvukla misao ,u glavu, koja kaže "pa gdje ja to i u kakvoj vrsti pakla živim".  U potrazi za informacijama dođem i do podatka da su se nakon dugo vremena navijači Sarajeva i Želje pobratimili sa ciljem da mlate kako oni kažu pedere. Čak se navodno grupišu i navijačke i vjerske grupacije iz drugih gradova i to svi sa istim ciljem i parolom "hajmo mlatiti i ubijati pedere". Prvo što me dočeka na Facebooku je post za priključenje grupi koja je protiv "Queer festa". I onda ponovo počnem da dumam  i u svom tom silnom dumanju počnem da se bojim za sebe i svoje zdravlje. Sva moja logika me navodi na to da ovakvi ljudi i grupe mogu postati samo gori (jer ipak živim u Bosni) a nikako bolji. Vrlo lahko se može desiti da iste te budaletine sutra mogu premlatiti samo zato što nosim šešir i povremeno iz ćejfa pušim na čibuk, a da i ne govorim o činjenici da mogu dobiti batine zato što nemam ništa protiv festivala. Čak sam se pokušao postaviti i u poziciju tih bolesnih ljudi  i pokušao naći razlog zašto to rade i došao samo do jednoga razloga (govorio sam o njemu u prošlome postu) strah. Mislim da bi bilo dobro postaviti plakate koji neće reći da se sida ne prenosi zagrljajem i rukovanjem nego one koji će govoriti da se Homoseksualnost ne prenosi ni jednim a ni drugim. Avaz koji je od početka ispunjen (ne pikam reklame koje samo što ne počnu da pjevaju svoje džinglove  sa obzirom na njihov broj i udarnost) većim i bolesnijim stvarima, kao što su ubistva, bacanje i nošenje bombi kao da su bombone, dizanje već previsokih cjena, napadanje na privatnost, mito, korupcija(u svim segmentima života) ... itd, od queer festa se kod nas se primaju kao da je to nešto sasvim normalno i bezazleno. Možda je to zato što kod nas vlada izreka (Mog prijatelja Mikija i mene) " dok te ne udara nemoj ga ni slušat " ili da preformulišem "dobro je dok udara". Zašto su se svi okomili na homoseksualce pa baš zato što oni nikoga ne diraju. Niko se nije okomio na, popularno nazvane vehabije, kada su osnovali tzv "vjersku policiju" i kamenovali zaljubljene parove po gradskim izletištima i šetalištima ili zato što ssu napadali djevojke samo za to što nisu obučene kako je njihovoj stvari ćejf. Naravno niko se nikada nije okomio ni na silne (kako ih ja zovem Džigeraše) koji svako veče jedni drugima razbijaju flašama glave ( ko zna primitivci smo pa se tako ljudi kod nas još uvijek  zbližavaju ) i mlate prolaznike posebno ako su obučeni rokerski pankerski ili bilo kako drugačije od onoga njihovog klonerskog džigeraškog Merkur i Sirano stila.  Ali štaš sve što više razmišljam sve mi se više već navedena izreka čini logičnijom (iako ne bi trebala) i zato ću je opet ponovit jer je ona izgleda kod nas osnovni zakon.
DOK TE NE UDARA NEMOJ GA NI SLUŠATI

Strah. Po meni možda i najfascinantnija emocija koja postoji. Većinu stvarikoje radimo u životu radimo iz straha, naravno svi ga manifestujemo na različite načine. Čovjek kojeg jednom napadnete i porazite drugi put vjerovatno neće čekati da vidi šta hoćete (iako to može da bude i izvinjenje) nego će vas odmah udariti. Ali nije to baš ono na šta sam mislio kada sam počeo pisati. Najveći i najgori strah je onaj strah prema nečemu što je drugačije.
Po sebi znam, jer izgledam drugačije, da me ljudi ne vole kada me vide i organski me ne podnose dok me ne upoznaju, a i tada je prisutan taj strah od nepoznatog, strah od mog konstantnog istraživanja te dotične prepadnute osobe. Ukoliko priđete djevojci koja vam se svidi i kažete joj, bez prethodnih šupljiranja, nešto kao "ti mi se sviđaš, super izgledaš, želim da budem sa tobom" ona će (u većini slučajeva), čak i ako vas je primjetila prije i možda gajila neke simpatije prema vama, na na bilo koji način da vas odbije od sebe ili će vam se samo nasmijati u facu i izgubiti se u masi. U tome trenutku neće biti  (iako će svaka/i reći da je to osnovna stvar kod partnera) cijenjena ni važna vaša iskrenost ne ona će da bude povod za strah jer pobogu kakav to manijak prilazi i govori takve stvari na prvi kontakt. Ljudi će iz straha da se odrkenu nekih od najljepših stvari koje nas okružuju. Postojala je hipi generacija, generacija ljubav,i sa porukom mira,ljubavi i tolerancija. Tim se putem svijet i njegovi žitelji nikada nisu htjeli uputiti nikada nisu pokušali čak ni da priđu tom putu koji možda nikad ne bi doveo do konačnog cilja ali  bi mogao dovesti vrlo blizu. Sedamdesetih je godina svijet izabrao Strah a ne ljubav. Oni koji se nisu bojali su baš ti hipiji, kako ih zovemo, oni su stajali držeći se za ruke i pjevajući dok su se kordoni policije po njima sručivali i krvnički ih mlatili palicama po svim djelovima tjela. Zašto, zašto uništavati nešto što sa sobom nosi poruku mira i najvažnije stvari na svijetu LjUBAVI. Ja sam došao do jednog odgovora STRAH. Kada se većini ljudi sada spomene hipi pokret ili hipici sami ili čak njihova misija nasmijat će se i reći vam da su to sve gluposti.U svijetu u kome živimo , svijetu rata, i terorizma, pa čak i navodne borbe protiv terorizma, u svijetu zločina  a posebno u dijelu svijeta  na kom(Balkan) nažalost živim, mjestu koje odiše primitivizmom, nacionalizmom, šovinizmom, mjestu koje smrdi od straha od svega štom je iole drugačije, svijetu vjerskih lopovluka i pretplaćenih i potplaćenih vjerskih i političkih vođa smješno je spominjati poruku generacije ljubavi to je kako bi rekli pederski i narkomanski pa šta im god to značilo. Šta ćeš izgleda da nam je bolje bojati se nekoga tući se sa njim ili konstantno bježati nego ga prosto voljeti i pokušati razumjeti.